Hoće li NAVRHVOĐA pljunuti na 1.700.000 žrtava fašističkog terora i poniziti srpske žrtve i srpske antifašiste: NAŠ MORALNI SUNOVRAT
Lebreht Gašpar: Naš moralni sunovrat!
Fabrika i ulica po imenu naciste Maksa Brosea blizu mesta gde su tokom nacističke okupacije stradale hiljade rodoljuba, Srba, Jevreja, Roma i drugih.
Zašto se problem o spornoj nacističkoj prošlosti vlasnika nemačke kompanije Broso za koga je profesor istorije Andreas Dornheim u jednom intervjuu rekao da postoje indicije da je Brose delovao kao „pomoćni organ Gestapoa“ namerno ili ne ipak želi sakriti?
Da li su naše službe znale ko je bio Maks Brose i da li su nadležne obavestile o njegovoj nacističkoj prošlosti?
Kada je uz svu uobičajenu pompu i samohvalu navrhvođa, predsednik svega i svačega u sticaju izjavio je da će u fabrici auto-delova koju će nemačka kompanija Brose otvoriti u Pančevu, biti zaposleno 1.100 ljudi, te da će prosečna neto plata biti 1.700 evra nikom ni na kraj pameti nije bilo da će i ta, poput nebrojanih sličnih prilika i pritom narodnim sledbeničkim masama ispričana propagandna priča, da će biti samo deo kampanje započete još davne 2011. godine.
Da je takvav doživljaj njegovog istupanja nešto što bi se moglo svrstati u ono poznato déjà vu, svedoči i pompeznost tvrdnje da je ljudima u Pančevu „upala kašika u med“ ali i da će Pančevci koji budu „radili u Broseu živeće bolje nego u Nemačkoj.“
Nekoliko meseci potom, tačnije marta meseca 2020, godine mediji nas obaveštavaju da je u Pančevu kompanija “Brose” počela izgradnju fabrike i razvojnog centra. Proizvodnja je trebalo da počne u januaru 2021. godine. I naravno, kako inače, polaganju kamen-temeljca prisustvovao je i navrhvođa koji je rekao da je dolazak kompanije Brose „jedna od najboljih stvari koja se dogodila Srbiji u poslednjih 50 godina“. Ova njegova tvrdnja glede tih „50 godina“ s današnje perspektive dobija novi smisao imajući u vidu ono što se događalo pre 70-80 godina, doduše ne u Pančevo ali, ko zna, možda je to što se tada događalo imalo uticaja na život a možda i smrt kog Pančevca, u svakom slučaju sa velikom izvesnošću može se pretpostaviti da je imalo uticaja na nekog ili na neke sa ovih prostora.
Nažalost, iskustvo nam govori da to nećemo nikada saznati jer, u ovoj zemlji nije bilo kao što ni dana-danas nema političke volje, ma šta to značilo, da se istina utvrdi.
Sada da li vredi ovom prilikom ukazati i na nešto što i vrapci cvrkuću pitanje je, al‘ hajde, nikada se ne zna zašto je to dobro, možda tek da potsetimo zaboravne. Dakle, tom prilikom je navrhvođa sa punom ozbiljnošću i zagledan u svetlu budućnost priopštio prisutnim novinarima da će plate radnika iznositi 750 evra.
KAKVI VETROVI DUVAJU IZ NEMAČKE?
I onda, godinu dana kasnije, poslednjeg martovskog dana 2021. godine sajt 013info.rs, naprednjačko glasilo prenosi da je Skupština Grada Pančeva odlučiće da se deo ulice u Severnoj privrednoj zoni nazove po Maksu Broseu (1884-1968) osnivaču kompanije nemačke „Brose“ kompanije koja u Pančevu gradi, ali još nije otvorila fabriku delova za automobile. Od njih saznajemo da je inicijativu na ovaj „gest dobre volje“ naprednjaka dala kompanja „Brose“. I ne samo to, saznajemo da je saglasnost na ovu inicijativu dao nadležni pokrajinski sekretarijat.
Prethodno sa tim se morala složiti kako pančevačka gradska Komisija za podizanje spomenika i određivanje naziva ulica i trgova i Gradsko veće Pančeva. Istovremeno saznajemo da se „ulični znakovi sa imenom Maksa Brose“ mogu pronaći u Brazilu, Kanadi, Meksiku, Portugalu, Slovačkoj, USA ali i u nemačkim gradovima Koburgu, Halštatu i Sindelfingenu, što će reći da primedbama i sumnjama nema mesta.
Da li je potrebno napomenuti da se u organizaciji koja sebe naziva Srpskom naprednom strankom ništa ne događa a da to nije aminovao sam navrhvođa? Doista, suvišno je bilo pitati da li je znao još s kraja 2019. godine da će prilazni put fabrici, ratarski put poneti ime osnovača porodične tvrtke Bros, Maksa Brosea?
I gle, ne lezi vraže, sa stranica srpskih medija saznajemo da priča sa promenom naziva ulice neće ići baš glatko. Tako saznajemo da je Maks Brose, nemački biznismen i industrijalac, verovali ili ne učesnik oba svetska rata i da je bio član NSDAP-a ((nacionalsicijalistička nemačka radnička partija ili jednostavno nacistička partija Adolfa Hitlera).
Da je „slučaj Brose“, osetljiv zbog njegove uloge u nacističkoj Nemačkoj tokom Drugog svetskog rata, prvi je ukazao Robert Sagadoš, predsednik Saveza jevrejskih opština Srbije.
U svom obraćanju javnosti Robert Sagadoš je ukazao da i ovaj slučaj ukazuje na latentnu revizije istorije.
I tako, na nesreću naprednjaka, istina o Maksu Broseu polako izlazi na videlo pa mnogi elektronski mediji obznanjuju istinu o Maksu Broseu.
Naravno, teško da iko ima dilemu da li danas, nakon 75 godina firma koja je bila upregnuta na ovaj ili onaj način u ratnu nacističku mašineriju može i treba da bude tretirana kao svaka druga firma, kao i one koje su bile angažovane na drugoj strani. Jasno je, nisu pravna lica odgovorna za zločine pojedinaca makar bili u ono vreme vlasnici tih firmi, ali ovde se ne radi o tome da li je firma Brose dobrodošla u Srbiju, pobogu zar takođe nemačka firma nije dobrodošla u bilo kojoj evropskoj državi? Što bi bilo drugačije u Srbiji? Ali, ovde se ne radi o firmi, ovde je reč o Maksu Broseu.
Ako pančevački naprednjaci u gradskoj skupštini kojima je zadatak da dizanjem dva prsta izglasaju sve što im se naloži i nisu znali o kome je reč, pa su prihvatili takav predlog, pitanje je kako nadležni gradski i pokrajinski organi nisu proveravali činjenice. Da su bar rutinski pristupili proveri, brzo bi saznali niz utemeljenih činjenica koje bi ukazivale na problem, ako ništa više a ono što se može naći na internetu je više nego alarmantno.
I tako, da su nadležni hteli, mogli su saznati da je ne tako davno, 25. novembra 2020. godine ugledni Süddeutsche zeitung objavio članak pod naslovom “Kako je Maks Brose stvarno došao do svoje ulice” (Wie Max Brose wirklich zu seiner Straße kam) u kome je osudio sve ono što se dešavalo pre otprilike 5 godina prenoseći komentar satiričara Jana Bomermana, koji je u svojoj emisiji na ZDF izrazio svoje zaprepašćenje što je grad Koburg nazvao ulicu po Mak Broseu, bivšem članu NSDAP-a i vojno-ekonomskom rukovodiocu (Wehrwirtschaftsführer) koji je u svojim fabrikama zapošljavao ropski rad zarobljenika a verovatno i zarobljinika slatih iz beogradskog logora, koji je od 1942. do 1944. godine liferovao robovsku radnu snagu za nacističku ratnu mašineriju.
Taj se logor, podsećanja radi, nalazio na širem prostoru Starog sajmišta koji je dosezao do lokaliteta na kome se danas nalazi Muzej savremene umetnosti.
Samo dva dana kasnije Bavarske vesti donose članak o tome da je u Koburgu uklonjen znak „Mak-Brose-Straße“ u istoimenoj ulici napominjući da su uhapšeni osumnjičeni počinioci, dvojica mladića od 18 i 22 godine. Odeljenje kriminalističke istrage proveravalo je tada da li krađa ima političku pozadinu a pritom su se u Nemačkoj vodile žestoke rasprave o imenovanju ulice po industrijalcu Maku Broseu.
Da potsetimo, prilično dugo, od 2004. do 2015. godine, vođena je u Koburgu ali i šire rasprava o mogućnosti da se ulica u kojoj je sedište koncerna „Brose Fahrzeugteile GmbH“ nazove po Maksu Broseu. Pozivajući se na „nejasnu ulogu Maksa Brosesa u nacionalsocijalizmu“, iako je bio član NSDAP-a, vojni ekonomski vođa i koristio prisilne radnike, gradsko veće Koburga nije sledilo inicijativu poslaničke grupe CSU-a da po Maksu Broseu nazove ulicu. Broseov unuk Mihael Stošek ovo je shvatio kao uvredu, nakon čega je kompanija ozbiljno smanjila svoje donacije lokalnim udruženjima i socijalnim institucijama. Stošek se u svojim pokušajima revizije uloge svog dede oslanjao na hroniku kompanije koju je napisao izveswni Gregor Šolgen kao i na spise postupka arbitražnog veća protiv Maka Brosea iz 1948. godine kako bi dokazao da je Maks Brose zapravo bio uzoran građanin sa čime se nisu složili Centralni savet Jevreja i Protestantska crkva.
Opšti je stav da je Šolgenova hronika kompanije nenaučno štivo koje je previše jednostrano i zanemaruje naučna istraživanja nacističkog perioda u Nemačkoj.
Ipak, na kraju ulica je ponela ime Maksa Brosea.
Taj kapitulantski potez vlasti Koburga došao je posle dugog perioda tokom kojeg su imena vodećih nacista gotovo u potpunosti eliminisana sa javnih mesta u Nemačkoj. Da li to znači da sada u Nemačkoj duvaju drugi vetrovi?
Istine radi ima i drugačijih i dovoljno glasnih stavova. Tako je Florijan Dirl, šef dokumentacionog centra u Nirnbergu, rekao je da ne može da se seti još nekog slučaja u kojem je vraćeno ime iz nacističke ere navodeći da je Koburg, koji je 1931. bio prvi grad u Nemačkoj koji je izabrao nacističkog gradonačelnika, trebalo da bude „posebno pažljiv prema sopstvenoj prošlosti“. Edmund Frej, koji je vodio kampanju u Koburgu, osudio je odluku gradskih vlasti, rekavši da je ulica Mak Brosea, „ulica srama“.
NEDELOTVORNA DENACIFIKACIJA
A kakva je biografija i da li je Maks Brose bio član NSDAP-a?
S početka 20-ih godina Brose je kao član liberalne Nemačke narodne partije bio gradski većnik Koburga. Kasnije je utvrđeno da je u vreme Veimarske Republike bio član antisemitske i nacionalno-konzervativne Nemačke nacionalne narodne partije. 1926. prvi put je izabran u Trgovačku i industrijsku komoru Koburg. Nakon što su nacisti privrednu komoru Koburga podredili sebi, početkom 1935. godine Ministarstvo ekonomije Rajha imenovalo je Brosea za predsednika Privredne komore Koburg. Funkciju predsednika komore je obavljao sve dok nije raspuštena u aprilu 1943.
Brose je od 1. maja 1933. godine postao član NSDAP-a, a pridružio se Nacional-socijalističkom korpusu motornih vozila u jesen 1933. godine. Aprila 1938. godine, imenovan je za vođu vojne ekonomije. Valja posebno napomenuti da se Brose 1935. godine arijanizacijom, na aukciji dokopao vile Jevreja Abrahama Friedmanna. Profesor istorije Andreas Dornheim potvrdio je u jednom intervjuu da postoje indicije da je Brose delovao kao „pomoćni organ Gestapoa“.
Na osnovu uobičajene prakse tokom denacifikacije, da se prihvataju kao verodostojne oslobađajuće izjave svedoka sa sumnjivom prošlošću, Brose je svrstan u grupi onih sa lakšim optužbama.
Činjenica je da je posle Drugog svetskog rata, u vreme hladnog rata, bila politička praksa ne samo oktroisane nemačke političke elite da se stare pa i nacističke elite uključe u obnovu Nemačke, pa nije ni čudo da je Maks Brose vrlo brzo ne samo rehabilitovan već i svrstan u uglednike. Valja posebno ukazati da nemački istoričari navode da je postupak denacifikacije bio nedelotvorean i sporan.
Kasnija događanja, naročito ona tokom 60-ih godina potvrđuju ovakav stav s jedne strane, a s druge predstavljaju uzrok snažnih potresa u nemačkom društvu koji su doveli do suštinskog suočavanja sa nacistuičkom prošlošću i odgovornošću za zločine.
Generalno ova priča neodoljivo asocira na slučaj Hansa martina Šlajera, nemačkog industrijalca i predsednika nemačke komore poslodavaca, jednog od najuticajnijih kapitalista koji je, gle čuda, poput Brosea bio nacista, istaknuti član NSDAP i visokopozicionirani pripadnika SS-a, dakle osvedočeni zločinac koji se takođe provukao kroz nedelotvornu denacifikaciju.
Za razlioku od Šlajera Brose je imao sreće, umro je prirodnom smrću. Hans Martin Šlajer bio je ubijen u septembru mesecu 1977. godine od strane pripadnika druge generacije pripadnika ekstremističkih levičara poznatih kao Frakcija crvene armije (Rote Armee Fraktion). Pritom valja imati u vidu da je ova radikalna politička grupa nastala kao reakcija na policijsku brutalnost prema studentskim nemirima prvenstveno u Berlinu ali i u drugim nemačkim gradovima.
I da ne bude nikakve zabune, tada su u policiji značajne pozicije zauzimali upravo rehabilitovani pripadnici NSDAP-a i SS-a. I da se o Nemcima ne bi stekla pogrešna slika, Frakciju crvene armije podržavala je trećina nemačke omladine.
Nakon svega jasno je da nije potrebno, kako to naši ne baš poenti ili „kvaci 22“ vični novinari posezati za zakonskim odredbama i utvrđivati ko i u kojoj proceduri odlučuje o imenovanju ili preimenovanju naziva ulica. Jasno je da će svaki svršeni pravnik sprovesti procedure, one formalne i svom nalogodavcu obezbediti zakonitost postupanja. Nesumnjivo je, a to se vidi i iz teksta naprednjačkog elektronskog biltena da su sprovodeći nalog svog navrhvođe zorno prošli kroz zakonom utvrđenu proceduru i u medijima to naročito istakli da nekom ne bi palo na um da proverava formalnost donete odluke. Takvo postupanje obično odvlači pažnju na stramputicu.
Problem se očiglednu namerno ili ne ipak želi sakriti.
Jasno je i donekle razumljivo što potomak mogućeg ratnog zločinca, nekog ko je pripadao od svoje rane mladosti desničarskim, nacionalističkim, antisemitskim političkim opcijama, neko ko se nedvojbeno interesno i svesno pristupio zločinačkoj političkoj organizaciji kakva je Hitlerova NSDAP, koji je u hijerahiji toralitarne nacističke vlasti zauzimao značajno, mada ne i najviše mesto, pa je zahvaljujući tome koristeći pritom povoljne okolnosti izbegao Justiciji, koja u ono vreme tokom ustrojstva Savezne Republike Nemačke i nije baš nešto marila da naciste i njihove saradnike privede poznanju prava izbegao pravdi, Mihael Stošek nije ni prvi ni poslednji potomak naciste koji je rad, pogotovu kada raspolaže dovoljnom količinom novca da opere porodičnu savest uključujući i dedinu, ukoliko ju je imao.
Pritom prilikom analize nikako ne smemo da smetnemo sa uma ono na šta je ukazivala filozofkinja nemačko-jevrejskog porekla Hana Arent (Hannah Arentd) – banalnost takvog zla koje izvire iz dela ili bolje rečeno nedela dede i unuka.
Samo, u našem slučaju ne bi trebalo da nas previše interesuje potomak naciste i ono što on čini povodom napora da rehabilituje svog dedu, za koga ne znamo da li se uopšte pokajao za sva počinjena zlodela prema stotinama ili hiljadama eksploatisanih radnika iz okupiranih zemalja, dovoljno je da je bio makar jedan. Time se bave i verujem, baviće se Nemci, kako vidimo, umeju oni to dobro da čine, i rečju i delom. Uostalom, unatoč svim naporima neoliberalnog kapitalizma i njihovih vladajućih političkih eksponenata da nemačko društvo depolitizuje i iz demokratskog prevede u postdemokratsko, što im donekle i polazi za rukom na globalnom planu, u Nemačkoj ipak postoje i snage koje se tome znaju suprotstaviti.
A da je tako svedoci smo protestnih dešavanja u Berlinu, na primer. Nemojmo zanemariti činjenicu da radikalne leve frakcije nisu posve uništene i reakcije na ovo što je u izgledu kao posledica mera koje se primenjuju povodom pandemije, moguće je da će naići na polivalentnu reakciju i radikalnijih političkih pokreta mladih koji se ne miri sa neoliberalnim totalitarizmom i nužno narastajućim oblicima prikrivenog neofašizma.
Nas bi trebalo da interesuje ono što je kod nas izašlo na videlo nakon „molbe“ Mihaela Stošeka pančevačkim naprednjačkim vlastima koja, a videli smo to na koburškom primeru, i nije molba već ultimatum, i zašto su sorabijske tzv institucije reagovale kako su reagovale.
Doduše, kao i vazda, u nas se reaguje refleksno, na prvu loptu ili bolje rečeno na zvonce, kao da se u praksi primenjuje čuveni Pavlovljev eksperiment, gledamo njegov efekt.
Ono šte se vazda gubi iz vida jeste činjenica da suštinski ne izgleda baš sve onako kako nam se u prvi mah čini.
Ne gubimo iz vida da sve fabrikovane afere, a u nas je baš golema produkcija, i služe tome da se pozornost ne zadržava na ovakvim i sličnim pojavama i da se “dubinski” ne istražuju, svaka nova afera projektovana je da skrene pažnju svojom bizarnošću, amoralnošću ili obimom kriminaliteta sa predhodne.
S druge strane pored sistematski amneziranog stanovništva, koje se nalazi u žalosno autističkom stanju i stanju duboke apatije, i mnogo kardinalnije stvari mogu lako proći. U konkretnom slučaju samo zahvaljujući iskustvima jevrejske zajednice ova priča je dospela u medije i javnost.
REHABILITACIJA FAŠISTA
Lično nemam lepo mišljenje o obaveštajnim službama u nas, pritom ne mislim na njihovu stručnost i sposobnost, pre se to moje nepoverenje odnosi na etičke i moralne aspekte njihovog delovanja, na lakoću i podrazumevanost njihove, rekao bih, bez zadrške sistemske koruptivnosti. No to je druga priča. U svakom slučaju teško bi se mogla progutati tvrdnja da službe nisu znale, da nisu saznale i navrhvođu obavestile ko je bio Maks Brose, kao i o praksi njegovog unuka da gde god fabriku postavi uslovljava mnogo toga u ekonomskoj sferi pa između ostalog i imenovanjem jedne od ulica u gradu imenom svoga dede, “dobrice i humaniste” Maksa Brosea.
Znao je to onaj koji u zemlji Sorabiji o svemu odlučuje.
I ne samo to, zna on da strani kapital, uglavnom špekulantski dolazi u Sorabiju. A zašto dolazi? Pa dobija grdne benefite, od ogromnih podsticaja, preko potpuno ili skoro besplatnog opremljenog građevinskog zemljišta i bagatelne radne snage do radnog zakonodavstva, sindikalnih organizacija i svih institucija koje će im kao i u svim zemljama – kolonijama, servilno za šaku dolara izlaziti u susret.
A u zemljama u kojima je korupcija sistemska, vlasnici špekulantskog kapitala i donosioci krucijalnih odluka u takvim zemljama nalaze lako zajednički jezik. Kako? Lako i uz malo cenjkanje, ali nalaze.
Uostalom videli smo, tako servilno i snishodljivo prema nemačnik zvaničnicima i privrednicima se ponašao navrhvođa i nakon zaključenja ugovora a još više prilikom postavljanja kamena temeljca. Uz servilnost, izgovarajući gomilu nesuvislih laži namenjenih građanima, verovatno dobro omašćeni brk mu se smešio.
Za mnogo benignije stvari znao je naprednjak i sorabijski populistički autoritarni navrhvođa da “digne svoj glas”, bez obzira da li se nalazio u zemlji ili inostranstvu, o svemu je imao šta da kaže a to što on kaže podrazumevalo se da je poslednja. Kako inače? Ali evo, već danima se ovom prilikom ne oglašava. Sigurne ne zbog toga što je zatečen i što je u njemu proradio antifašizam.
I da, korupciju u svemu ovome ne treba posebno ni spominjati, ona se podrazumeva kao i to kome pripada kolač, kome mrvice na stolu kao i kome se ostavljaju one mrve pod stolom.
Znamo mi, iskustvo nam to govori, neće Mihael Stošek odustati od svoga nauma da i u Sorabiji, u Pančevu izdejstvuje da ulica u kojoj se nalazi fabrika Brose dobije naziv po nacisti Maksu Broseu, i to u gradu u kojem je aprila meseca 1941. godine Podunavski Nemac, limar Herman Brum, nacista po ubeđenju ali i eksplicitnim delom pred očima svojih sugrađana, takođe Nemaca podjednako zadojenih nacizmom ali i filmske kamere, na pravoslavnom pančevačkom groblju obesio 18 Pančevaca, nevinih žrtava čija nacionalnost nije ni bitna jer bili su ljudi.
Naravno nije to jedini zločin jer nedaleko od mesta na kome se nalazi fabrika, na putu prema selu Jabuci nalazi se stratište na kome su za vreme nacističke okupacije stradale hiljade rodoljuba, Srba, Jevreja, Roma i drugih.
Samo pitanje je hoće li vrhovni gospodar Sorabije, čovek koji je 15. marta 2020. godine izvršio državni udar, suspendovao Ustav i Skupštinu, do krajnjih granica sproveo voluntarizam u pravni, politički i naročito sudski poredak, ove tzv vlasti, bilo one republičke, pokrajinske ili lokalne, te po svim obeležjima kvislinške vlasti, korumpirane navrhvođine marionete pljunuti na 1.700.000 žrtava nacističkog i fašističkog genocidnog terora nad narodima Jugoslavije tokom Drugog svetskog rata i u ovom slučaju poniziti srpske žrtve i srpske antifašiste?
Kada su naprednjaci u pitanju ni malo ne sumnjam da će postupiti upravo tako, sačekaće da vreme i zaborav učini svoje a kako je dobro poznato, Sorabi brzo i temeljno zaboravljaju. Uz brigu da ne zatalasaju javnost, u jeku neke velike afere, a one se proizvode svakodnevno, ispod žita Ratarskom drumu u Pančevu daće radikalsko-naprednjačka ideološka kriminogena koalicija naziv svoga Max Brose Strasse.
I tada, pitam se, da li će građani Pančeva, Beograda, Vojvodine, Srbije, sve jedno izaći na ulicu i reći: no pasaran, ne prihvatamo reviziju istorije, ne prihvatamo da ratni zločince preimenuju u žrtve antifašista, ne prihvatamo da se Crvena armija i NOVJ prikazuju kao agresori i okupatori država jugoistočne Evrope, kako se to predstavlja u nama susednoj bivšoj jugoslovenskoj državi, što opet itekako korespondira sa neshvatljivim odnosom prema genocidu u NDH.
Izgleda da je potrebno do besvesti ponavljati da svako onaj ko je bio pripadnik nacističke ili fašističke organizacije koje su odgovorne za holocaust, genocide i ratne ili druge zločine, makar i ne snosili ličnu krivičknopravnu odgovornost za bilo koji pojedinačni, ma i najmanji zločin, moralno je itekako odgovoran a Brose, kao i Hans Martin Šlajer, snose odgovornost i sa time su se morali suočiti.
Njih dvojica kao i mnogi slični njima nisu, a posledice toga su vidljive kako one u Nemačkoj tokom druge polovine XX veka tako i kod nas, pritom mislim na manje ili više uspešne ili neuspešne pokušaje rehabilitacije ratnih zločinaca poput Milana Nedića, Ljotića i mnogih drugih. Svi ti pokušaji rehabilitacije fašista, nacističkih slugu i kolaboracionista usko su povezani sa revizijom istorije – jedno ne ide bez draugog.
Konačno, valjda je svakom jasno da se ni jedan od ovih kao i mnogi drugi slučajevi ne mogu posmatrati izdvojeno, srpski istoričari, intelektualci, građanski aktivisti ali i građani moraju jednom za svagda shvatiti da se moraju odbacati dvostruki standardi, jer ne možemo prstom ukazivati na tuđ revizionizam a tolerisati i prećutkivati sopstveni iz dalje ali i one bliske, pa i najbliže istorije. Potrebno je suočiti se sa srpskim fašistima kojih nije bio mali broj. Pritom nikako ne bismo smeli smetnuti s uma da je danas neofašizam itekako prisutan u našem društvu. I ne samo to, on snaži i dobija sve veću i veću podršku Srba nesvesnih činjenice da zahvaljujući snažnim medijskim manipulacijama koje predugo traju postaju suprotnost svojih dedova i pradedova.