Pilsel: Ja, unuk jednog ustaše i jednog gestapovca, sin jednog od Pavelićevih ”momaka” i moj brat Porfirije

Izvor:
Hronograf.hr, Foto: Ilustracija

“Ja, unuk jednog ustaše i jednog gestapovca, sin jednog od Pavelićevih ”momaka” u Buenos Airesu, jer odbacih ustaštvo i prigrlih antifašizam, u Argentini, malo kao vodič, malo kao prevoditelj, malo kao neformalni savjetnik, među Srbima i Crnogorcima, tiho, šapući sebi govorim da imam brata, da mi je Bog dao brata, da sam ga dobio darovanog u osobi Srbina rođenog u mjestu Bečej, u Vojvodini, sada na čelu Srpske Pravoslavne Crkve”, napisao je, između ostalog,  hrvatski novinar Drago Pilsel u tekstu na portalu Hronograf.hr, koji vam prenosimo u integralnoj verziji

Misli o mom bratu Porfiriju iz Patagonije, mjesto spokojstva

Drago Pilsel, Foto: Printscreen YouTube, FACE TV

Kao što sam najavio prošli tjedan, pišući iz Resistencije, pokrajina Chaco, gdje sam stigao u pratnji patrijarha Porfirija koji je u Argentini boravio u pastoralnoj posjeti od 2. do 10. studenoga (malo kasnije o tomu), ovu kolumnu pišem iz Patagonije, toponim mojeg djetinjstva i rane mladosti, gdje mi žive sestra, njeno peto dijete, sestrična i njena obitelj (koje sada obilazim), iz kraja koji me čini spokojnim kao ništa drugo što poznajem.

Zato neću dopustiti da me/nas u ovoj kolumni uznemiri šokantna vijest o nesreći koju je vozeći grubo i bahato prouzročio ministar obrane, sada već bivši, Mario Banožić.

Elem, ovdje gdje se nalazim, u gradu Trelewu, pokrajina Chubut, gdje mi živi sestrična Kristina Holjevac, usput obilazim mjesta koju su osnovali Velšani, pristigli u Patagoniju 28. srpnja 1865. godine, njih 153. Iskrcali su se u predjelu Atlantika i ove pokrajine koje se sada zove Golfo Nuevo i na mjestu gdje su osnovali prvu koloniju, Puerto Madryn koji je narastao nakon što je tu u XX. stoljeću otvorena tvornica aluminija.

U Madrynu, jer je tu živio moj stric Otto Pilsel, rođen u Skopju, stariji brat mog oca Adolfa, sahranjeni su najprije moja baka Roza Pilsel (rođ. Ćosić), a zatim moj djed Jakov Pilsel, čije su kosti dovezene iz Buenos Airesa i Otto. Obišao sam njihove grobove.

Velšani su zatim osnovali Rawson (glavni grad pokrajine Chubut), Gaiman, Dolavon, još neka manja mjesta i Trelew. Obišao sam i grobove tatine sestre Elle Pilsel, rođene u Prnjavoru, i njena supruga Jože Holjevca, rođenog u Slunju.

Moja sestra Jadranka, Kristina i ja sjedimo, puno se smijemo, jedemo ”tortu negra” (ili ”torta galesa”) famozni kolač koji ovaj kraj baštini od velških imigranata, pijemo mate, shvaćamo polako kako ulazimo u ozbiljne godine, starijih više nema, govorimo o našoj obitelji, o Pilselovima i drugima, planiramo mogući susret u Zagrebu i radujemo se životu.

Ovo vam danas želim poručiti: da je potrebno radovati se životu, kad to možemo dostići sami ili kada nam u tomu pomažu prijatelji.

Meni je ovaj put poguranac do sreće omogućio moj drug Porfirije, patrijarh srpski. Rekao mi je prije nekoliko mjeseci: Drago, idemo u Argentinu, dolaziš sa mnom, računam na tebe! Tako smo, on i pratnja iz Beograda, paroh zagrebački i ja iz Zagreba (neki drugi iz Podgorice), krenuli, sastali se u Amsterdamu i preletjeli put do mistične Argentine, a ja još k tomu i do mističnije Patagonije.

Kada kažem ”drug” to je eufemizam, Porfirije je zapravo moj brat, to sam već vama rekao, ali sada ću bolje pojasniti jer sam to malo drugačije shvatio boraveći s njime i njegovom pratnjom u Buenos Airesu, Resistenciji (gdje je posvetio hram podignut u čast Svetog Trojstva, što je bio glavni razlog posjete) i u misijsko mjesto Machagai, 120 kilometara zapadno od Resistencije gdje je 1939. podignut hram svetog Nikole čudotvorca od strane crnogorskih useljenika.

Naime, ovako: znate da mi je Jugoslavenska ratna mornarica 23. listopada 1991. uzela brata, Branka, pripadnika 4. brigade HV-a, koji se od tada vodi kao nestali hrvatski vojnik (jer se razmjena vatre, kada su stradali brat i četvorica suboraca, dogodila na moru u blizini otoka Šipana), ali mi je srpski narod ili rod dala brata u osobi tada mitropolite Porfirija s kojim sam se jako zbližio 2014. po njegovom dolasku u Zagreb (premda smo se bili upoznali 2008. na jednoj konferenciji u Strasbourgu).

Nije se to bratimljenje dogodilo odmah nego polako, premda smo ”kliknuli na prvu”, ali sam duboko postao svjestan da imam brata kada su nam se dogodili zagrebački potresi i Porfirije je istog časa i dana Claudiju i mene, tada ”beskućnike” (naše selo se nalazi blizu epicentra i jako je nastradalo), pozvao k sebi na Sveti Duh.

Branko se pojavljuje u osobi mojega brata Porfirija, ali također u osobi vladike Kirila, ili drugih episkopa u pratnji, u osobi sveštenika i đakona, suradnika i prijatelja…

Foto: Printscreen, IN4S

Sve drugo sam već jednom pripovijedao i ne bih sada ponavljao nego moram reći ovo: da je moj brat Porfirije mene vratio, nehotice, u moju Patagoniju, gdje sam produžio (o vlastitom trošku) kada se delegacija vratila u Evropu.

Dok sam letio iz Buenos Airesa do 1.500 km udaljenog Trelewa, vrtio sam film snimljen u glavi proteklih dana. Porfirije je argentinskim pravoslavcima srpskog i crnogorskog porijekla (našao se i pokoji s korijenima u našoj Dalmaciji), domaćem kleru pristiglog s područja cijele južne i centralne američke eparhije sa sjedištem u Buenos Airesu kojoj je na čelu vladika Kirilo (sada i administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, što zahtijeva veliki napor i požrtvovnost), monahinjama, monasima i drugima, uporno ponavljao temeljne ideje kršćanskog personalizma i univerzalizma, ali osobito sam zapamtio potrebu patrijarha, osim da ljude učvrsti u vjeri potomaka svetog Save, da ih uvjeri u potrebu da svakog prihvaćamo kao svoga brata, ta jedno smo u Kristu spasitelju i životvorcu.

Ta Porfirijeva potreba da propovijeda Krista na način svetoga Pavla, misionarski, ali s potrebom da ljude pouči u novo rođenje i bratstvo koje nam daje krštenje, dovela me da se u zrakoplovu, promatrajući kako lagano prelazimo u Patagoniju, opustim, ali i da mi dođu suze na oči.

Ja, unuk jednog ustaše i jednog gestapovca, sin jednog od Pavelićevih ”momaka” u Buenos Airesu, jer odbacih ustaštvo i prigrlih antifašizam, u Argentini, malo kao vodič, malo kao prevoditelj, malo kao neformalni savjetnik, među Srbima i Crnogorcima, tiho, šapući sebi govorim da imam brata, da mi je Bog dao brata, da sam ga dobio darovanog u osobi Srbina rođenog u mjestu Bečej, u Vojvodini, sada na čelu Srpske Pravoslavne Crkve, jedne grane jedine Crkve Kristove (da to ekleziološko pitanje kažem kako ja osjećam) i da mi to bratstvo grije srce, da me to bratstvo obavezuje da se osjećam jedno s članovima Porfirijeve delegacije i vjernog naroda, da me ta svijest sada drži budnim u Patagoniji gdje si govorim da nam Branko, ipak, nije poginuo/nestao uzaludno.

Branko se pojavljuje u osobi mojega brata Porfirija, ali također u osobi vladike Kirila, ili drugih episkopa u pratnji, u osobi sveštenika i đakona, suradnika i prijatelja…

U ovom vremenu ludila i mržnje, destrukcije i ništavila, od Ukrajine, preko Izraela i Gaze, gdje trebamo biti na strani žrtava obiju strana (kako kaže Miljenko Jergović: i protiv Hamasa, ali i protiv Netanjahua), preko Jemena i Sirije, sve do zadnjeg zaboravljenog rata na planeti, jedan novinar, k tomu i teolog, boraveći na mjestu spokojstva koje se zove Patagonija, uz obavezno ispijanje mate, hoće vam reći da je potrebno prepoznati brata, sestru pored nas, možda, ne možda, nego od Boga darovanog i da se treba radovati životu.

Važno je da sada punim baterije, kratko ću biti ovdje na jugu, ni tjedan dana, i ako Bog da, nastavit ću govoriti o tom bratstvu koje u sebi svjesno i namjerno produbljujem i koje me drži uspravnog, i to svima, a posebno Srbima i Hrvatima, toliko potrebni bratstva!

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare