Sveti Duh ekumenistički i ekomunistički: Srbi više nemaju šta očekivati ni od Srpske Crkve ni od Srpske Države

Izvor:
Politički.rs, Foto: Ilustracija

Danas sam video snimak rušenja srpske crkve iz 13. veka kod Skadra, videli smo kako su spaljene crkve sve srpske crkve po Makedoniji, sad ćemo gledati kako će Vladika Irinej i njegov Patrijarh asistirati arnautluku da ih poravna na Kosovu i Metohiji. U ime Svetoga Duha.
Ekumenističkog i ekomunističkog.

SVETI DUH EKUMENISTIČKI I EKOMUNISTIČKI

Pismo Vladike bačkog Irineja o Srpskoj crkvi i planovima za Kosovo i Metohiju (Politika, 16. mart 2023, 1, 22) sasvim lepo pokazuje da Srbi više nemaju šta očekivati ni od Srpske Crkve ni od Srpske Države, tj. da su se protiv njih udružile i Crkva i Država. Osmotrićemo nekoliko pojedinosti koje na to neposrednije ukazuju.

Piše Dragoljub Petrović

Vladika veli da je Crkva još 20. januara obaveštena da će Kosovo i Metohija biti izručeni arnautluku i u vezi s tim „saopštila“ da je to „sastavni i neotuđivi deo Republike Srbije i da je njegovo očuvanje u granicama Republike Srbije ustavna obaveza i imperativ kako za Crkvu, tako i za našu državu“. Ta se izjava mora označiti kao sasvim korektna, ali je Vladika propustio da doda i još ponešto iz istorijskog pamćenja Crkve koja ga je zapala da je predvodi: nekad su i Crkva i Država imale običaj da kažu reč, ali je iz nje sledila i obaveza da se reč održi, tj. da se sprovede u delo. I tako je bi[va]lo dok su Crkvu predvodili duhovnici, a Državu oduhovljeni umnici. I dok su, i jedni i drugi, bili ozračeni Ljudskom Čestitošću.

Srpska Država, jednako kao i Srpska Crkva, vazda su utemeljivane po vrlo visokim kriterijima: niko se, nikad, ni na kojem poslu na kome se odlučuje o nečemu što se tiče života zajednice nije mogao naći ako pre toga nije uspostavio sopstvenu adresu i obezbedio joj poštovanje zajednice. Za Srpsku Crkvu to se načelo p o d r a z u m ev a l o i pre nego što je ona i osnovana i u nju se mogli ugrađivati jedino oni njeni predstavnici čija je adresa bila overavana po pravilima koja su uobličavana tamo gde slaba ljudska svest nije mogla dosegnuti. I te su pojedinosti „uredile“ da Srbi i njihova Crkva u prošlom milenijumu pretraju sve istorijske olujine i nesreće i da, kao Narod i Crkva, uđu u XX vek.

I da u tome veku — potonu. Pošto su, na samom njegovom početku, srušili jednu Imperiju, zaljuljali drugu i pomogli joj da se i ona raspadne. I tada iskrvarili da se od trećeg ropstva nisu mogli odbraniti. A ono im je najavljeno kad su obavili svoj prvi „posao“, tj. kad su ušli u Skadar kao svoju staru prestonicu, a Čerčil im „predložio“ da ga odmah napuste, a ako se budu nećkali — on obećao da će pod Skadar dovesti svoje ratne brodove i da će oni (tj. ti brodovi), svojim argumentima, najbolje podupreti njegove demokratske naloge. I posle Srbi iskrvarili na Ceru, Kolubari, preko Skadra, Krfa, Soluna, Kajmakčalana, ali na vreme stigli da dočekaju Vilsonove i Čerčilove komuniste i da im oni, u Drugom svetskom ratu, prirede ono isto što i Trocki i Lenjin Rusima u Oktobarskom Zločinu 1917.

Ta je skadarska epizoda, pokazaće se kasnije, bila tek uvod u nesreće koje su se Srbima pripremale: Prvi („Veliki“) rat pripremljen je kao sredstvo za razaranje Rusije i ruskog pravoslavlja, a Drugi s ciljem da se „popravi“ ono što Prvim nije najbolje obavljeno i da se, uzgred, uspostavi jevrejska država. Prema navodima znalaca, naime, strah od Rusije „tresao je Zapad“ već od osmog veka, a u paniku se pretvorio kad je najavljena mogućnost da će Rusija do 1930. godine preuzeti ekonomsku prevlast od Zapada, a oko 1950 — imati više stanovnika nego sva Evropa ukupno. Trocki i Lenjin sve su to presekli svojim revolucionarnim zločinom, posle njihovo delo nastavio Staljin, svi oni smakli mnogo desetina miliona (boljih) ruskih glava, a s iste adrese s koje i oni Rusima — Broz je isporučen Srbima da uništi srpsko pravoslavlje (ne možemo reći „balkansko“ jer su grčko, bugarsko i rumunsko pravoslavlje „branile“ nemačke dinastije). I zna se kako je to Broz obavio: na prvi milion Srba koje su u XX veku pobili Grci i milion i po koji je tome broju dodat u Velikom ratu — Broz je, sâm, doturio makar onoliko koliko i njegovi prethodnici zajedno (milion i po „zapadnih“ Srba za vreme rata i makar milion „istočnih“ posle rata). I, uzgred, razorio srpski etnički prostor: nemanjićku Srbiju preselio u „Makedoniju“, ostatke zapadnih Srba ostavio pod kamom ustaških koljača u Hrvatskoj i Bosni, Crnoj Gori darovao „naciju“, Kosovo i Metohiju preselio tamo gde je to svojevremeno sa Skadrom učinio i Čerčil. I, uz sve to, iseckao srpski jezik, najpre na „makedonski“, posle i na „hrvatski“ i time otvorio put da im se, u naše dane, pridruže „bošnjački“ (bošnjačka pamet hoće da je to „bosanski“) i „montenegrinjski“ (tj. „komitski“, tj. „crnogorski“), a pominje se mogućnost da će im biti dodati i neki drugi („vojvođanski“, „šopski“, „torlački“, „šumadijski“).

Iz svih tih Brozovih razaračkih projekata, razume se, nije mogla biti izuzeta ni Srpska Crkva: on je posle rata pobio makar dvostruko više arhijereja nego što je to za vreme rata pošlo za rukom svim srpskim koljačima (među njima našla su se makar i dva patrijarha jer nisu pristajali na to da overe njegovu „makedonsku crkvu“) i dodao im i mnogo stotina drugih sveštenoslužitelja (davno je objavljen podatak da je takvih bilo 629, a ne zna se koliko ih se kasnije još našlo na tim njegovim spiskovima); ostao je podatak da su komunisti u Rusiji razorili 76.000 crkava i manastira, ali se ne zna koliko je Broz sa svojim ustaškim saveznicima poravnao srpskih crkava i manastira.

Poznato nam je, međutim, da u srpskom Episkopatu, koji predvodi naš napred pomenuti Vladika, danas ima tek nekoliko duhovnika, a svi su ostali pravljeni „po Brozovim merama“, tj. došli s njegovom „partijskom knjižicom“ ili iz one grupe „oštećenih Srba“ koji nikad nisu mogli uspostaviti sopstvenu adresu (a kamoli joj pribaviti poštovanje) i zato bili zaštićeni od svih poslova na kojima se odlučivalo o sudbini zajednice na svim nivoima njene organizacije. Broz je upravo takve isturao na sve pozicije s kojih se uređivala i sudbina Crkve i sudbina Države (postavljao ih, recimo, za ministre policije) pa se tako dogodilo da je srpski Episkopat biran po kriterijima ne bitno različitim od onih po kojima i „CK KP“ (jedna od razlika bila je da među episkopima nije bilo ubica kao u CK niti švalerčina kao tamo, ali se i među njima mogao pojaviti pokoji švalerčić iza čijih se ispovedi umela zaljuljati i — kolevčica).

Naš Vladika na sve to gleda apstraktno („sub specie aeternitatis“): „Od silaska Svetoga Duha na apostole Crkva vrši misiju konkretnim ljudima i narodima na njihovima jezicima. Na tim jezicima se, na Jevanđelju, na reči Hristovoj, razvijaju narodne kulture. Crkva Jevanđeljem i Evharistijom preobražava narode, kroz to preobražavanje… stvoreni su narodi, savremene nacije i različiti oblici državnog organizovanja“, pri čemu se dešava[lo] „da narodi, u celini ili dêlom, ostanu bez ili van okvira svoje države“, ali da „Crkva, budući da njeno postojanje i misija nisu vezani za bilo kakav politički, pa ni državni okvir ostaje zauvek uz narod vršeći svoju misiju, jer je njen horizont sotiriološki, vezan za spasenje ljudskog roda u Hristu Isusu. Ima li boljeg primera za to od naše crkvene i narodne povesti? Ima li boljeg primera za to od vekovnog mesta Crkve u životu srpskog naroda na Kosovu i Metohiji? Pri odlučivanju Crkva se drži duhovnog orijentira i gleda kakve sve okolnosti mogu biti u budućim vremenima uzimajući u obzir sve opcije. Naposletku, Crkva sve procese mora da posmatra u kategorijama večnosti, u kategorijama istorije spasenja roda ljudskoga, a ne samo u kategorijama međunarodne politike, geostrateških interesa, nikako pak ne u kategorijama ko zna gde pisanih agendi koje lako mogu da okrenu Srbe protiv Srba“.

Ovako uobličena, Vladičina tumačenja Crkve i njene misije ostavljaju prostor i za neke nedoumice, a osnovna se svodi na to da je ostalo nejasno kad on ima na umu Crkvu uopšte, tj. kad ona „procese… posmatra u kategorijama večnosti“, a kad hoće da na toj liniji odredi poziciju Srpske Crkve i da joj nađe „vekovno mesto u životu srpskog naroda na Kosovu i Metohiji“. Ta se nedoumica pojačava daljim navodom da „političari ponekad ne prepoznaju mesto Crkve u životu naroda“ i da na to „ne treba suviše prekorno gledati“, ali je „zapanjujuće… kad pojedini sveštenici, različitog ranga ili čina, javno i gorljivo zastupaju stav da Crkva treba da se eksponira tako da bude zalog ili kapara za rizične, nerealne i neostvar ive političke projekte — ponovićemo kreirane ko zna gde — pa ako propadne projekat, neka propadne i Crkva i njena spasiteljska misija. Takvi su inspirisali Lenjina da stvori termin »korisni idioti«“, a navedene Vladičine reči dovode nas do suštine njegovih pogleda: „Kao telo Hristovo, Crkva ne može biti zalog bilo kakve socijalne ideje, bilo kakvog političkog projekta, pa, u krajnjem slučaju, ni zalog ili žirant postojanja države“, tj. države mogu propadati, narodi s njima zajedno nestajati, a Crkva i njena spasiteljska misija moraju ostati da spasavaju ono što je — već propalo. Pozivajući Lenjina za svedoka u svojim teološkim promišljanjima, s druge strane, Vladika priznaje da je temeljitije ozračen Ekumenističkim i/li Ekomunističkim nego Svetim Duhom i žesti se na sveštenike koji pokušavaju da makar upozore na to da je njihova srpska pastva tvorevina Srpske Crkve i da bi bilo prirodno da ona tu svoju t v o r e v i n u makar pokuša braniti — u prilikamama kad su je već svi napustili. Nikoga, naime, ne treba uveravati u to da Crkva treba da se zalaže za neki politički projekat, ali valjda normalnim treba smatrati i pitanje je li protivpravno braniti nacionalne istorijske i kulturne tekovine, tj. nacionalnu (pa, dakle, i crkvenu) i m o v i n u, tj. crkve, manastire, zajedno sa svim manastirskim metosima, odn. Metohijom.

Na taj aspekt problema Srpska Crkva, u liku našeg Vladike i njegovog Patrijarha, gleda kroz komunističke naočare i, ispostaviće se, zaokružuje Brozovo delo. Valja, naime, reći da je Broz, formalno, još 1943. Kosovo i Metohiju obećao Arnautima, posle te Arnaute pridružio svojim ustašama i komunistima i decenijama zajedno satirali Srbe, Milošević odbio Zakon o vraćanju manastirske imovine, njegovi naslednici dali im i sve drugo, a naš Vladika i njegov Patrijarh darovali Makedoncima svu srpsku nemanjićku istoriju i tradiciju (i overili je, uzgred, glavama onih srpskih patrijaraha koje je Broz smakao zato što odmah nisu pristali na ono na šta ova dvojica komunista jesu kad to od njih niko nije tražio). Razarajući i Srbe i Srpsku Crkvu, Broz je kao glavne poluge u tim zločinima upotrebio vladike koje je „školovao na svojim »univerzitetima« i krojio po svojim merama“ (kao najistaknutiji od svih njegovih pitomaca, a izvori svedoče da je takvih bilo više od 2.000, pokazao se upravo Vladika koji nam ove pojedinosti tumači zajedno sa „srpskom pravoslavnom doktrinom“, pri čemu on to čini i u ime svog Patrijarha koji je još mlad i nevešt, a interesuju ga i neke „druge stvari“, pa da mu se ne bi omakla neka reč koja ne bi bila potpuno u skladu s komunističkim nalozima).

Tako su Broz i njegovi CK KPJ / SKJ i CK SPC Srbe opustošili i doveli ih do uništenja.

4.5 4 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare