Jesmo li Krležini “ušljivi balkanski cigani” i “bagra za vešala”?

Izvor:

Srbima nacista Hrvatima Tesla

Jedan voditelj na jednoj televiziji (sa nacionalnom frekvencijom) u Srbiji pitao je nesrećnu Dragicu Gašić „…U čemu je poenta živeti takvim životom?“

Nadležni kažu da su prijemni ispiti prošli u najboljem redu i svi će biti upisani. A ove godine učenici su najmanje išli u školu!

Kuda ovakvi i slični primeri vode?

Kad malo detaljnije prođemo kroz dešavanja, ponašanja, odluke i ne odluke, shvatimo da nešto nije kako bi trebalo biti. Ili možda baš tako i treba?! Od sitnica do, ne tako naivnih stvari, redom to izgleda ovako.

Piše: MILORAD ANTONIĆ

Polaganje prijemnihog ispita za upis na osnovne akademske studije, školske 2021/22. godine prošlo je u najboljem redu. Ako je suditi po onome što izjavljuju učenici posle polaganja testovi nisu bili teški a iz nadležnog ministarstva čuli smo optimističke izjave da će svi biti upisani. I! Postignut je dobar rezultat u vreme kad se najmanje išlo u školu.

Nedavno su zaslužnim pojedincima i institucijama dodeljena visoka priznanja Republike Srbije. Karađorđevom zvezdom, trećeg stepena odlikovan je i dr. sci. vet. med. Milanko Šekler. Ustanova u kojoj Dr Šekler ostvaruje izvanredne rezultate je Veterinarski specijalistički institut „Kraljevo“ među vodećim ustanovama u Republici Srbiji u oblastima dijagnostike, suzbijanja i nadzora zaraznih i parazitskih bolesti životinja, laboratorijskim ispitivanjima hrane, hrane za životinje, komponenti za njihovu proizvodnju, vode i otpadne vode, skladištenju i isporuci lekova, bioloških i medicinskih sredstava namenjenih za upotrebu u veterini, kao i edukaciji i stručnoj obuci naših korisnika.

Milanko Šekler, Printscreen

Obzirom da su odlikovanja dodeljena u vreme pandemije korone u kojoj su u borbi protiv ove epidemije zdravstveni radnici dali ogroman doprinos, razum muti činjenica da je ovo odlikovanje dobio veterinar virusolog. Možda smo mi , ipak, pilići?!

Novinarstvo, pogotovo ono vezano za elektronske medije gde je presudno imati interesantne priloge i sagovornike je veoma teška rabota pogotovo ako se reporteri pored svega trude da i oni, isto toliko koliko i vest, ako ne čak i više, budu interesantni.

Primera je dosta. Jedan od njih je reporter RTS-a iz Novog Sada koji se ponaša baš u stilu sa prethodnom konstatacijom pa je zaboravio, ili možda odlučio da ne govori srpski jezik. Dotični odjednom uporno uporebljava reč „učinkovito.“

Ministarstvo i njegov posao

Kad se nešto upiše u Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog nasleđa Srbije, Ministartvo kulture Republike Srbije zakonski se obavezuje da čuva i štiti, podržava i materijalno pomaže to kulturno nasleđe. Jednostavno rečeno čuva ga kako bi trajalo.

Na tu temu ogalsio se poznati srpski pesnik i pisac Nenad Grujičić iz Novog Sada, inače ovogodišnji laureat prestižne nagrade „Velika bazjaška povelja“. Ovo najveće književno priznanje Srba u Rumuniji i jedno od najvećih u srpskom rasejanju dodeljuje se za ukupno pesničko i književno delo.

Pesnik i pisac Nenad Grujičić

Elem, gospodin Grujičić se obratio Ministarstvu kulture Republike Srbije sa predlogom „da finansira štampanje antologije krajiških ljubavnih ojkača „Noću diku ljubim u šljiviku“. Ministarstvo je ovaj i još tri srpska krajiška kulturna projekta odbilo. I to:

1. „Krajiške igre, pjesme i običaji – Busije 2021“, predložila ga je Koordinacija udruženjâ izbjeglih, raseljenih i doseljnih u Republiku Srbiju.
2. „Sakupljanje, arhiviranje i prezentacija muzičkog nasleđa Srba Krajišnika“, predložen od strane Udruženja Srba iz Hrvatske „Nikola Tesla“ u Kragujevcu.
3. „Festival banijske pjesme, igre i prela“, program ponudilo Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja Banije.“

Ako niste razumeli, ponoviću. Ovo sve što je ovde navedeno odbijeno je od strane ustanove koja postoji da bi sve pomenuto sačuvala od zaborava, zaštitila ,održavala da traje …!

Pitanje je zašto je zahtev odbijen?! Zašto ojkača i sve ovde nabrojano odbijeno nikako da dobije legitiman status u srpskoj kulturi? Odgovor na ovu nejasnoću sigurnio ne može biti u obrazloženju Ministarstva kulture Republike Srbije koje glasi: „da u ovim budžetskim okvirima prednost treba dati delima koja su u većoj meri usklađena sa prioritetima konkursa“. To jeste izgovor, ali nije opravdanje i ne može biti stav za poštovanje. Jer to znači da su pravila konkursa iznad pravila Ministarstva. Šta to znači? Znači da bi Minisatrstvo uradilo to što mu je posao i zbog čega postoji, ali mu ne dozvoljavaju pravila konkursa?! A ko pravi uslove konkursa? Možda ministarstvo neke druge države?!

Eto to se zove briga i očuvanje kulturnog nasleđa. Ali zato je Hrvatska pri Unesku ojkaču prijavila kao svoj „proizvod“!

To me neodoljivo podseća na jedan konkrs istog ministarstva na kome sam učestvovao sa projektom za jednu od ugroženih socijalnih grupa. Uz sve uredno ispunjene uslove konkursa ipak dobio sam obaveštenje da se javim jer postoji nedostatak u prijavi koji treba otkloniti. U traženju, prvo osobe koja bi odgovorila šta konkretno nedostaje, posle nekoliko dana “naleteo“ sam na pravnika u ministarstvu koji mi je rekao da sam ja ispunio sve uslove konkursa, ali moj i ostali projekti iz te grupe ne mogu učestvovati na njemu jer „nije oformljena radna komisija koja bi pregledala i ocenila prispele projekte“.

A tek kultura i istorija?!

Baš su čudni putevi ovozemaljski. A da li je naš put dobar?

Npr. U Pančevu je do skora bio predlog da jedna ulica u i industrijskoj zoni može da nosi ime naciste Maksa Brosea. Nije bitno da li je predlog uvažen ili ne. Bitno je kojim putem i kako se ponašamo, šta nudimo da bi zaštitli svoje nasleđe, kulturna dobra…? Dakle. Mi nemamo dovoljno značajnih ličnosti iz naše istorije za jednu ulicu, pa smo se odlučili da ulica dobije ime naciste! Da im što je moguće bolje sačuvamo njihova zlodela.

Možda to i nije toliko važno, koliko je važno šta o takvim potezima misle susedi, svet…? Možda misle da nam to prija? Međutim to bi već bilo mnogo opasno. A možda i ovako da gledaju na takve odluke. Npr. Hrvatksa namerava da se lik Nikole Tesle nađe na hrvatskim kovanicama evra. Verovatno su stekli utisak da pošto nemamo ništa protiv da jedna ulice nosi ime po nacisti, svejedno nam je i da se lik našeg velikana nađe na kovanici hrvatskog evra.

U suštini, na osnovu mnogo čega što činimo i ne činimo, utisak je da nama i nije preterano stalo do zaštite naših kulturnuih dobara, naših značajnih ličnosti istorije, kulture, nauke… I ne samo kulture i istorije?! Takav zaključak mogu da imaju i oni kojima odgovara takav nemar i nepoštovanje sopstvenih vrednosti. Nije ni naročito teško da takvi svoje stavove i svoju kako materijalnu tako i političku moć stvaraju na osnovu psihološkog profila onoga kome žele da ih nametnu. Dovoljno je da znaju da je „Reprezent srpskog kulturnog prostora preko 60% nepismenih i polupismenih stanovnika ove zemlje“.

Pisac i kolumnista Lebreht Gaspar za ovaj portal izjavi da je knjiga postala “idealono sredstvo za potpalu ‘smederevca’ u zimskim jutrima”.

U Srbiji se 138 godina nije znalo ko je prva žena srpski romansijer. A kuće u kojima su rođeni i radili velikani srpske kutlture: Vladislav Petković Dis, Laza Kostić, Miodrag B.Protić, Mileva Ajnštajn, Milunka Savić, Servo Mihalj, Arčibald Rajs, Dragutin Matić,… su paradoks biblijskih razmera. Ne samo pomenute velikane uvažavamo samo deklerativno i na papiru. Dokaz da danas kad pored njihovih rodnih i radnih kuća prolazimo guši nas smrad. U tim kućama gde su stvarali genijalci, danas caruju narkomani. I pacovi. Teško je reći koji je to put! I kud nas vodi!

(Kuća Vladislava Petkovića Disa)

O onima koji su krvavili da i ne govorimo.

Zašto?

Samo jedan primer.

Zar Dobrina Prodanović iz Ratkovića, čijeg sina Živana su ranjenog u kukuruzištu dokrajčili 21. juna 1992. godine motornim testerom, nije majka. Koja zaslužuje više pažnje? Zar se njena utroba nije cepala dok je naričući držala sinovljevu lobanju. Zar ona i hiljade drugih srpskih majki nisu majke Srebrenice. Zašto ništa ne učinismo da se zna da cenimo njen bol?

Dobrina Prodanović

Koji je to put kojim idemo i na kome je i pored protivljenja nekih stranaka i 19 pokreta, istoričar Dejan Ristić imenovan da vrši dužnost direktora Muzeja žrtava genocida, i pored činjenice da on negira broj žrtava u Jasenovcu?!

A tako radimo poodavno.

Antonije Todorović Šarplaninac (1880 — 1970) je u pismu Krleži ukazao mu na njegove zapise od 1916. do 1933. godine u kojima je Srbe nazvao „ušljivim balkanskim ciganima“ i „bagrom za vešala“ kao i onu čuvenu Krležinu „ Beč gladuje, Austrije nema, rulja zavladala svetom, rat su dobili ovi balkanski cigani, kakova li sramota!“. Ali ništa od toga.

Mi Krležu držimo za važnog pisca. Šta je to? Loš put?! Snishodljivost ?! Kompleks?!

Kako se nama i ZAŠTO može desiti da voditelj televizije sa nacionalnom frekvencijom, pita povratnicu na Kosovo Dragicu Gašić i bez i malo saosećanja sa njenom sudbinom (a ona je sudbina svih nas osim njega naravno): „Znate šta mi je interesantno? Zašto ste se odlučili da se vratite? Koji vam je plan? U čemu je poenta živeti takvim životom“.

Zamislite tu maloumnu prepotenciju. Kao da se Dragica Gašić vratila na Kosovo da bi je maltretirali?! Zamislite voditelja koji se kroz takvo pitanje u stvari obraća svima, celoj Srbiji tražeći odgovor – u čemu je poenta života na Kosovu?! Najblaže rečeno valjda je hteo da kaže: Zašto uopšte idete tamo? Kakav vam je to život?! Idite negde drugde i živite bolji život. Zaboravio je da je život na Kosovu ispunjen drugim kvalitetima!

Printscreen

Taj čovek, ili nije shvatio politiku ove države u kojoj živi ili je zalutao u profesiju zvanu novinarstvo, pa ne zna da ljudi na sonovu onoga što pročitaju u novinama, vide i čjuju na televiziji formiraju svoje stavove, mišljenja, donose važne životne odluke, letuju, zimuju, oblače se, hrane…? Najblaže rečeno.

Opet poređenja radi, ali to je život, on nam uvek nameće prilike da sami izvodimo zaključke, da prosudimo šta nam je bolje, lepše …,Takav stav voditelja prema Dragici Gašić ponukao me je da pomislim kako bi isti voditelj razgovarao sa Valentinom Inckom na temu, recimo glasina da je isti od Bakira Izetbegovića dobio 2 mililna evra da donese zakon o negiranju genocida. Da li bi ga pitao „Zašto ste uzeli 2 miliona evra, šta će vam 2 miliona evra.Koja je poenta živeti sa 2 miliona evra.“

Eto pa prosudite sami kakav je put kojim idemo. Dobar ili pogrešan?!

A da li može drugačije? Razmislite i o tome! Jer sve te, naočigled sitnice, počev od pomenutih najboljih uspeha na prijemnom ispitu kad je bilo najmanje učenja, nebrige za očuvanjem kulturnog nasleđa koje traje vekovima, do šprdačine sa željom Dragice Gašić da živi na Kosovu, …vode ka tome da će nam biti po onome „takvi kakvi smo tako nam se piše“.

I tako će biti sve dok budemo živeli sa osećanjem nepoštovanja svojih vrednosti, a ubeđeni da ne može i ne treba drugačije dotle će drugi kao npr. Hrvatska prisvajati Teslu, Crna Gora ckvenu imovinu, …itd., itd…!

I tako će biti sve dok voditeljka na televiziji veruje da nam se neće ništa loše desiti ako nas zaštiti porukom „daleko bilo“.

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare