Aleksandar Vučić se posle 13 godina vođenja svakodnevnog dijaloga sa samim sobom po televizijama i ostalim trovačnica dosetio da bi trebalo da razgovara i sa nekim ko drugačije misli, i to sa studentima teroristima, ustašama i fašistima.
Da li se toga sam dosetio pošto je priteran uza zid, da li je sve samo još jedna izraelsko marketinša bućkalica za somove ili mu je jednostavno naređeno od gospodara da smiruje Srbiju dok još može, nije više ni važno, ali je prilika da se podsetimo na 1991. godinu, proteste i na razgovor studenata sa Slobodanom Miloševićem.
Vlastimir Vidić, u to vreme student a danas novinar koji živi i radi u Nemačkoj, govorio je pre nekoliko godina o tim danima:
– „Doživio sam taj suzavac na Trgu Republike…
A 14. 03.p risustvovao i razgovoru studenata i Slobodana Miloševića u rektoratu Beogradslog Univerziteta, postavljao mu i pitanja. Vidio sam i ga tada i ragovarao s njim prvi i poslednji put.
Kao nikada do tada, a mozda samo u Dejtonu, poslije toga, Milošević je doživio toliko direktnih osuda kritika, prozivanja. Mijenjao je često boju lica i vjerovatno da mu je skakao i pritisak i šećer. Svakako, neke od tih kritika prelazile su granicu normalnog akademskog ponašanja, ali na to treba biti spreman svaki političar koji se zaogrne plaštom vodećeg političara, državnika.
Ne mogu a da ne pomenem, da je tom razgovu prisustvovao i kolega Mladjan Đorđević, porijekom inače sa Kosova i Metohije. Tih dana, viđali smo se u našoj čuvenoj sobi „202“ u „4. aprilu“ baš kao i sa kolegom sa pravnog fakulteta Zoranom Čvorovićem, danas redovnim profesorom prava na Kragujevačkom Univerzitetom i vodećim stručnjakom u oblasti crkvenog prava.
Inače, kasnije sa čuo sam, da je Mlađo Đorđević nakon zaista oštrih kritika upućenih našem gostu S. Miloševiću tada u rektoratu, kasnije imao malih problema kada je išao kući kod svojih jer, Srbima sa KiM, tada neko da proziva i kritikuje Vožda Slobu, bilo je opasnije nego opsovati sve najrođenije. Kolega Mlađo je u potonjim petoktobarskim događajima a posebno u vrijeme vladavine srpskog Džrdž Klunija, alijas Borisa Tadića, napravio veliki uzlet i dostignuća u politici… Danas, slovi za jednog od najprozivanijih i najneomiljenijih lica od strane napredne vlasti u Srbiji.
Elem, mi, studenti BG Univerziteta, tog vremena, ako ništa drugo, pokazali smo ludu hrabrost… Vjerovali smo u neke ideale… Svakako da su u jedanom takvom turbulentnom događaju imale upliva i razne obavješatjne službe… Ali mi to tada nismo niti znali niti obraćali pažnju na razne „duple igrače“.
Policija ko policija. Pendrek, suzavac, vodeni top, pa po demonstrantima. Ništa neobično. To radi sila države širom svijeta. Pogledajte samo kako danas reaguju širom planete prema demonstrantima u vezi ove pandemije. Ipak, tih dana, policija je bila zatečena, i pomalo nespremna jer nije reagovala 08. 03. uveče i dozvolila da naša grupa studenata sa Voždovca neometano domaršira centrom grada do Terazijske česme a onda u jednoj manjoj grupi dočeka jutro na Terazijskoj česmi.
Mnogo napetije bilo je na Brakovom mostu u susretu kolega studenata koji su krenuli iz Studenjaka i policije koja zaposjela Brankov most. Sve poslije je istorija.
Mi, iz studentskog doma „4. april“ na Voždovcu, nakon kosultacija sa kolegama u Studenjaku, krenuli smo oko 22:00 h 08.03.91. prema centru, Terazijskoj česmi a da nismo ni znali da su tenkovi u kasarni „4. juli“ već bili uvedeni u borbeni položaju, na samo 300 metara iza nas. Ipak su intervenisali, ali dva dana kasnije. Za tu odluku, Predsjedništvo SFRJ se složilo, koje je inače tih mjeseci djelovao kao totalni raštimani orkestar.
O Vuku, i drugim trubadurima, izlišno je i komentarisati. Tog 09. 03. 91, sa balkona, toliko puta uzviknuo je „Slobo Sadame“, a onda nakon nekoliko godina, prilikom razgovora sa Miloševićem, na njegovom čuvenom kanabetu, novinarima je tvrdio da on to nije nikada izgovorio. Ej Vuče, Vuče,….
Činjenica je, da je htio, mogao je sa snagom tolike mase, tog 09. 03. 91. zauzeti sve važne državne institucije i izvršiti državni udar. Nije to uradio, zbog straha, nedostatka želje, vizije, namjerno? To samo on zna… A kako bi kasnije sve izgledalo da je to uradio, može se samo nagađati.
Na žalost, mi studenti tog vremena, zakasnili smo jer je raspad države već uveliko započeo. Tužno je da su se protesti održavali samo u Beogradu, dok su kolege studenti u drugim YU centrima, sve to mirno posmatrali… Svako se zaogrnuo svojom plaštom, strahom, komformizmom, unutrašnjom lakoćom izbjegavanja odgvornosti… A onda je uslijedilo, šta je uslijedilo…
Šteta, 9. mart 91. trebao se desiti barem dvije godine ranije, ali širom bivše Yuge.. Mozda bi sve kasnije bilo bolje, manje destruktivnije, manje čudovišnije, više humanije, pa čak postignut i dogovoreni razlaz… Ali Balkan je to. Uvijek bio i ostaće bure baruta… Sa Slobom ili bez njega.
Drina pitoma teče, mijenjaju se carstva i vladari, a onda iznenda Drina proključa, barut plane i Balkan eksplodira.“
